Odlomak iz romana Knjige
Od dječačkih dana sanjao sam prometejski san –
nisam tada čuo kako se Sizif
u meni sve glasnije smije.
I
Danas me je moj sin upitao tko je izmislio riječi i zašto? Mogao me je to pitati bilo tko drugi ili sam, pak, ja mogao pitati njega. Svejedno. Pitanje je izrečeno i to je jedino važno. Na ovoj razini koju često volimo zvati djetinjastom sve je mnogo jednostavnije. I mnogo veličajnije istovremeno. Zašto mi ljudi gubimo kasnije tu jasnoću i jednostavnost prvih dana upitanosti? Možda je jedino veliki pjesnici, ta velika djeca razigranog svemirskog uma uspijevaju zadržati igrajući se svjetovima i razbacujući zviježđa po tragovima svoga uma.
U početku bijaše riječ.