Priča ovoga romana govori o doživljajima i dogodovštinama iz davne JNA, ispripovjedana je s vremenskim i emotivnim odmakom, u prvom licu, s crnohumornim i paradoksalnim nitima koje relativiziraju užas proživljenoga.

Naslov je svojevrstan komentar odluci Ljudevita Gaja o potrebi južnoslavenskog povezivanja objavljene 6. grudna/prosinca, kako se zvao prvi mjesec, 1836. godine.

Služenje vojnog roka u JNA autoru ovoga romana služi da upre prstom prvenstveno na besmislenost događanja u tom periodu njegova života, te ujedno osuđuje neusješno prikriveni militarizam i netrpeljivost pema svakoj pameti grugačije od “one državotvorne”.

U događaji koji se nižu autor pokušava ponajprije pronalaziti njihovu veselu i smiješnu stranu, no, to nije uvijek moguće: ljudska glupost izbija u prvi plan i čini zlo čak kada to niti ne želi; arogancija i samozaljubljenost ljudi bez duha i pameti nepobjediva su vertikala čovjekove povijesti. Sve to začinjeno je ironijom, sarkazmom, često crnim humorom kako bi prikazao njemu neprirodno okruženje – vojnike i nadređene u zatvorenom i vlastitim pravilima reguliranom sustavu kao što je bila JNA.

Tako se besmisao i paradoks obnavljaju i recikliraju kao odrednice čovjekova života, a junaku ovoga romana, kao i mnogima drugima, ostaje znanost i umjetnost kao rezervat u kojem jedino može postojati.